Beli očnjak
Čitajte Beli očnjak autora Jack London kao dvojezično izdanje engleski–srpski — gradirano štivo s paralelnim tekstom i zvukom. Dostupno na CEFR nivoima A2, B1, B2 i C2.
O ovoj knjizi
Dvojica ljudi vuku kovčeg preko zaleđenog Severa na saonicama od brezove kore, sa oskudnom zalihom municije, svake noći okruženi svetlucavim očima što lebde u tami na rubu njihove vatre. Vučica čudnovato riđe dlake mirno kaska stazom za njima, posmatra ih s tugom rođenom iz gladi, okrutnom kao i njeni sopstveni očnjaci
, i nestaje istog časa kad se puška podigne. Tako Džek London otvara Belog očnjaka: sa samom Divljinom kao prisustvom, kao drevnim zakonom koji uvek teži da uništi svako kretanje, jer je život, za Divljinu, uvreda.
Dostupna izdanja
Pročitaj odlomak
Dark spruce forest stood on both sides of the frozen river.
Tamna smrčeva šuma stajala je s obe strane zaleđene reke.
A recent wind had blown the white frost off the trees.
Vetar je nedavno otresao beli mraz s drveća.
Now they seemed to lean toward each other, black and frightening, in the fading light.
Sada se činilo da se naginju jedno prema drugom, crna i strašna, u svetlosti koja slabi.
A huge silence covered the land.
Ogromna tišina prekrivala je zemlju.
The land itself was empty, dead and still.
Sama zemlja bila je prazna, mrtva i nepomična.
It was so cold and lonely that it did not even feel sad.
Bilo je tako hladno i usamljeno da nije izgledalo ni tužno.
There was something like laughter in it, but it was worse than any sadness.
U toj tišini bilo je nečeg nalik smehu, ali gorem od svake tuge.